ENGLISH
Hranljive materije za svoj život i razvoj biljke najvećim delom uzimaju iz zemljišta. Ostatak svojih potreba zadovoljavaju iz atmosfere.
Pod zdravim tlom ne podrazumeva se samo ono koje ima potpun hemijski sastav: Od prvorazrednog su značaja i fizički i biološki kvaliteti zemljišta.
HEMIJSKI SASTAV: Za ishranu bilja poznato je više od sto hemijskih elemenata. U sastavu zemljišta najvažniji su: ugljenik (C), kiseonik (O), silicijum (Si), aluminijum (Al), gvožđe (Fe), magnezijum (Mg), kalcijum (Ca), natrijum (Na), kalijum (K), fosfor (P), sumpor (S), azot (N), hlor (Cl), jod (J), bor (B), mangan (Mn), bakar (Cu), kobalt (Co), nikl (Ni) itd.
U organskoj poljoprivredi, elementi se ne dele na važne i manje važne. I element koji se nalazi samo u tragovima može imati bitnu ulogu.
FIZIČKE OSOBINE: Zemljište se sastoji od čestica različitih veličina. Prema količini glinenih čestica koje su vrlo bitne za opštu plodnost tla, zemljišta delimo na: glinasta, glinasto-ilovasta i ilovasto-peskovita zemljišta. U fizičke osobine ubraja se i nagib zemljišta.
BIOLOŠKE OSOBINE: Tlo je velika životna zajednica u kojoj opstaju mnogobrojne biljke i životinje. Grubo ih možemo podeliti na makro (vidljive) i mikro (nevidljive) organizme. U zemljištu je najviše mikroorganizama, njihov broj može dostići i nekoliko milijardi u samo jednom gramu zemlje.
Najvažniji, odnosno najbrojniji organizmi u zemljištu su: bakterije, alge, gljive, protozoe i insekti.
Bakterije čine više od 70% svih živih organizama u zemljištu. U jednom gramu može ih biti i više od dve milijarde. Jedan broj je patogen, ali su u većini korisne bakterije, kao što su na primer bakterije trulenja bez kojih ne bi bio moguć kružni tok materije u prirodi.
Veliki broj zemljišnjih algi naglo se razvija u proleće kada je vlažnost zemljišta najveća.
Postoje patogene gljive, ali i korisne, one koje sa ostalim biljkama stvaraju korisne zajednice tzv. simbioze. Razgranatim micelijumom, gljive doprinose poroznosti tla i izgradnji humusa.
Protozoe, insekti i neki drugi organizmi takođe učestvuju u stvaranju humusa.
Izuzetno važni organizmi su i kišne i ostale vrste glista. Njihov broj je u direktnoj proporciji sa plodnošću tla.
Zemljište predstavlja prostor za učvršćivanje korena, a time i cele biljke. Ono je trofazni sistem, sastavljen od čvrste, tečne i gasovite faze. Mineralne materije čine oko 45 odsto, voda oko 35 odsto, vazduh oko 22 i organske materije oko 3 odsto. Raspadanjem mineralnih materija stvaraju se raznovrsna hemijska jedinjenja, koja sa vodom čine zemljišnji rastvor.
Organske materije u zemljištu nazivaju se humusom. On se nalazi u koloidima sa glinom i čini zemljišnu strukturu. Strukturno zemljište je plodnije, lakše za obradu i pogodnije za sve gajene biljke.
Voda omogućava da biljke uzimaju hranivo iz zemljišnog rastvora. Sa vodom, biljke uzimaju određenu količinu mineralne hrane.
Gasovita faza zemljišta omogućava disanje korenja, rad ogromnog broja mikroorganizama i druge procese u zemljištu. Od gasova su najznačajniji kiseonik i ugljen-dioksid.
MEHANIČKI SASTAV: Prema sadržaju kamenja (šljunka), sitnog peska, gline i praha, odnosno, mehaničkom sastavu, zemljište može biti:
a) Skeletno – ukoliko sadrži više od 50 odsto odlomaka kamenja i šljunka ili skeletoidno – ako je procenat manji od 50. Ova zemljišta mogu se koristiti isključivo za voćarstvo i vinogradarstvo i to samo ako postoje uslovi za navodnjavanje i ako se obilno đubre.
b) Peskuše su zemljišta u kojima preovlađuje sitan pesak, obično je pored reka. I ona odgovaraju dugogodišnjim zasadima, uz dodavanje vode i organskih đubriva.
c) Ilovače su dobra zemljišta jer imaju povoljan odnos sitnog peska, gline i praha. Idealna su za dugogodišnje zasade. No, što je u njima više gline i praha, ona su zbijenija i sve neprikladnija za voćarstvo.
Za voćnjake i vinograde najbolja – ilovasta
Ilovače su kombinacija peska i gline. Ilovastim zemljištima pripadaju i peskovite ilovače koje sadrže nešto više peska nego gline, kao i glinovite ilovače, kod kojih je nešto više gline nego peska. To su najčešće černozemi i gajnjače obrazovane na lesu, zatim ilovasti aluvijalni i koluvijalni nanosi, kao i neka livadska, pa i ritska zemljišta.
Ilovasta zemljišta posebno su povoljna za voćnjake i vinograde, naročito ako odgovaraju i položajem. Laka su za obradu, dobro upijaju vodu i gotovo se nikada ne zabaruju. Takođe, dobro drže vodu, koja je tako biljkama dostupna u sušnom periodu. Zbog tih osobina, obrada zemljišta moguća je i samo nekoliko časova posle kiše.
Za povrtnjake najpogodniji – aluvijum
Aluvijalni nanosi nastaju „radom“ reka. Sve što reka nosi istaloži se na njenom priobalju, kada prestane prenosna snaga vode. Zato se u gornjim tokovima reka nalazi dosta grub materijal, uglavnom šljunak, a prema ušću se talože finije čestice. Aluvijalni nanosi, uglavnom, spadaju u veoma kvalitetna zemljišta na kojima se postižu visoki prinosi povrtarskih kultura. To se posebno odnosi na nanose ilovastog i glinovito-ilovastog sastava. Oni su laki za obradu, rastresiti i pogodni za ukorenjavanje biljaka, dovoljno duboki da se korenov sistem nesmetano razvija. Imaju dovoljno kalijuma, često i fosfora, ali s promenljivim količinama humusa. Koliko će biti makrohraniva i humusa zavisi od veličine slivnog područja i zemljišta kroz koja prolaze reka i njene pritoke.
Popravljanje fizičkih osobina svih nanosa postiže se zaoravanjem stajskog đubriva ili komposta, čime se, istovremeno, povećava i sadržaj humusa.
Velika pogodnost aluvijalnih nanosa je i podzemna voda kojom se navodnjava povrće. Dubina te vode je različita u pojedinim delovima rečne doline. Njen nivo zavisi i od količine vode u reci. Za zalivanje manjih površina koriste se plitki bunari (đeram) ili pumpe, ručne ili motorne.
OBRADA ZEMLJIŠTA
Za poboljšanje plodnosti, obrada zemljišta je neophodna. Jer za ujednačeno nicanje i ukorenjivanje biljaka, površinski sloj mora biti rastresit i mrvičast.
Obrada zemljišta u organskoj proizvodnji može biti standardna: duboka i plitka, što ima za cilj razlaganje organske materije i poboljšanje hemijskih, fizičkih i mikrobioloških osobina zemljišta i uspostavljanje prirodne ravnoteže. Korisno je da zemljište bude stalno prekriveno kompostom, iseckanom slamom ili drugim biljnim delovima. U tom slučaju, bašta se ne prekopava, odnosno, zemljište ne prevrće. Ako se na pokrivaču razviju korovi, oni se pre cvetanja pokose i njima zastire zemljište kako bi se postepeno razlagali (miris šumskog zemljišta). U proleće se tako „nađubreno“ zemljište rastrese ili pritko obradi (kultivira).
Izvor: „Organska proizvodnja hrane na malom posedu - Bašta za zdravlje“ posebno izdanje revije „Moć prirode“
